monster(s)
ZABRIJAVANJA
Nije da ne vidim smisla,nego mi se pitanje smisla
uopće i ne postavlja u glavi.Ali ostala je praznina na mjestu
na kojem je to pitanje stajalo stoljećima.Priroda po defaultu
popunjava tu prazninu pa mi se svakakva sranja nadodaju
i čudne misli hvatam.Spama mi sustav.Sve je to rješivo,al se
naebeš.Jel istina da se sam jebeš kad te drugi ne jebu ili
se zapravo uvijek sam jebeš? (retoričko)
O tom se nema šta raspravljati,to se zna.Ako malo razmisliš,
onda znaš...E,i tako se ja jebem sa sobom svaki dan!
Al,tko tu koga zapravo?To je um.On se podijelio pa priča sam
sa sobom i umišlja svašta,umišlja i mene...
Podijelio se na PAMETNU koja ZNA i NESVJESNU koja
NE ZNA pa njih dvije razgovaraju i određuju me kao takvu i
takvu u nečijim očima.JA ih čujem i mogu ih slušati.
Razlikujem ih ponekad.I kad kažem-JA,to mi se samo
jedna od njih dvije prodala...
Nsam ni svijest,ni podsvijest...a nisam bogami ni ono treće...
mislim...
lakše sa mislima izlazim na kraj.
vrištale il pjevale il bjesnile,
to su samo misli....
istrošene,reciklirane,jedne te iste...
neke su moćnije od drugih
najmoćnije su one koje ne prepoznajem ko misli
a to su one koje grade moja mišljenja o nekim temeljnim
pitanjima.
tko sam ja i šta ja znam o ičemu...
sve što mogu znati je neistina
ne postoje činjenice,pa
o čemu ja to uopće mogu dati svoje mišljenje?
ne znam
ne znam ništa
osim prepoznati ponekad misli...
lažna skromnost mr.ega
- ne ponovilo se - reće kvarno glavni i odgovorni režiser
trljajući zadovoljno ruke nakon odlične predstave....
čestitam mu na umijeću!
majstor!
jel se ja to moram još puno žgancih najest?
gadno sam zapela na ljudskoj ljubavi.
moja ne rezultira
beskrajnom srećom.
ljudska može biti samo strast, koju smo nazvali krivim imenom.
ljubav ne stvara frustracije i zamjeranje.
to što stvara te otrove ne može biti ljubav.
ne mogu reći da te ne volim,a otrovana sam...
ŽELIM: sić s uma i gledat ga sa strane..
jutros me probudila ružna vibracija
i ostavila svoj trag užasa i tjeskobe u meni...
neki čovjek urlao je na ženu pod mojim prozorom,
nije dobar početak dana...
(ne znači da neće poučno završiti...)
jel me to probudila vlastita podsvijest i sukob unutar nje?
refleksija moje unutarnje borbe koja već duže traje
nego što je potrebno,nego što je zdravo...
ma može li uopće išta drugo biti?
izlijeva se na površinu,odigrava kao predstava,
kao da nemam ništa s tim,a imam...i tiče me se...
više,puno,puno više nego što bih htjela!
I NEED HELP!- hahahaha- IS THERE ANYBODY !?!
jel u ovom slučaju ovaj smijeh izraz samomržnje?
jel obrana od boli?
jel to osjećam poraz ako zatražim pomoć od drugih?
jel to osjećam kao poraz zato što znam da ti nitko osim
samog sebe ne može pomoći?
znam...
al lažem li sebe ako mi to znanje u ovom slučaju
služi samo u svrhu da prikrijem svoju slabost
i izbjegnem odgovornost?
koristim li znanje da opravdam neznanje i strah?
..vidjet ću...
ne sumnjam da će biti onako kako
je najbolje,pa makar i možda
ne bude izgledalo tako..
možda je već i sad sve uredu,
ako zanemarim um i
prestanem se opirati strahu i tjeskobi
koji se iz njega izlijevaju
kao mjesečina po vodi....
(ne brinem ako netko pomisli da sam sišla s uma;
da bar jesam...)
svakim danom ti zamjeram sve više...
i svaki dan se bojim da će jednom biti previše...
bojiš li se ti?
razotkrivanje
Ode još jedan okvir...
Nema slike više,one primarne a lažne.
Nema one koja sam htjela biti a koja
nikada nisam bila - ona prava,drugima...
Lažno se predstavljajući,
misleći da je prikrivanje stvarnije od istine,
gadno sam se prevarila i
opraštala laži
jer nisam imala na osnovu čega
zamjeriti niti jednoj tuđoj.
Ako se moje ogromno razumijevanje
zasnivalo na osjećaju krivnje,
onda je ono bilo gore od najveće osude.
I tako sam se uvijek čudila širini svojih pogleda,
a nešto je smrdilo...nešto nije valjalo.
To što je moja špagica oko vrata bila malo duža
od špagica drugih,nikada nije značilo da sam slobodnija,
bez obzira što sam imala puno bolji pogled na dvorište,
pa čak i vidjela cestu po kojoj oni slobodni hodaju i
prenosila onima sa kraćim špagicama sve viđeno,
a oni me slušali sa oduševljenjem...
Sada sam odvezana,
vrata na ogradi širom su otvorena...
....mogu biti slobodna...
Hoće li navika prevagnuti i odlučiti umjesto mene?
...ili ću se ne obazreti na strah od slobode
za kojom težim dok joj se istovremeno i opirem?
Kao da se pitam može li laž možda ipak biti
jača od istine,ako se ovaj put malo više potrudim
i stvorim novu,još ljepšu sliku....
Znam ja odgovor...
Želim se smijati ovome jednoga dana,
a to mogu samo ako učinim pravu stvar...
o meni sve ovisi
na meni je SVE!
- treba biti hrabar to priznati,
pogotovo kad nam drugi nešto skrive.
...dalje riječima ne ide...
sanjam čudne snove,nepoznate ljude
jesam li to sve ja,još ne otkrivena...
mnoštvo me je,tisuće me ima a
niti jedna sam za sebe,nikad "svoja" dovoljno
dugo da bi se uhvatila neke trajnije osobine,
osim one NE dobre za samu mene,u svim primjercima.
oči samo vide kaos,bolje ih je zatvoriti,
zanemariti projekcije i doć k sebi,na predah.
razbistrit se i vidjet da ne postoji kaos,nego da je sve beskrajno fino složeno,
nečem svetom na komandu,nečem nepoznatom al bliskom,
bliskijem od misli........i želim sad samo o tome govoriti
al
...dalje riječima ne ide...
razbijena slika
teško je
biti podijeljen....
znati što je istina,a što ne
al niti u jednom od toga se ne nalaziti
pa prebivati jedno vrijeme u sivoj zoni
ludila podijeljenog uma.
vrijeme je sinkronizirano,pred
mojim očima,savršeno ekraniziralo
moju predstavu...kao ogledalo...čisto...
sunce,oblaci i pljuskovi izmjenjivali su se
brzinom jednakom kao moj predah,tuga i bijes.
zarobila sam se,
bila u izolaciji danima,
u samici,osuđena na vlastiti ego i
mali um-al dovoljno velik naprema mojoj nemoći.
pomislim-"ne mogu više!" i
svake minute osuđujem se na veću kaznu...
...provodim nasilje nad sobom...u svakom pogledu...
bila ja - ja ili drugi.
kao u snu,najednom primjetim kako samica sadrži
još jednu prostoriju jer mi je zvuk loma nečega u toj drugoj sobi
privukao pažnju da se okrenem i primjetim je...
u sobi na podu ležala je slika razbijenog okvira
pala je sa zida slika onoga što JESAM...
razbio se okvir moje Vlastite Slike,
ali ipak samo SLIKE!
razbijen na podu,u prostoru koji sam smetnula sa uma,
okvir moje iluzije bio je uništen,
kao što sunce "uništava" ružno vrijeme kada se pojavi.
još jednu sliku odbacujem o sebi,
boli,ali još jedna vezanost mora biti prekinuta,
sve dok zastori od impresija,od kojih ne vidim dobro
stoje na prozoru i mrače mi um...
survival
ego mi je popizdio....
skoči na svaku.
gladan je,
ne hranim ga,
a on bi i govno pojeo
ovih dana...
....i jede ....
ja gledam,ne vjerujem
i čudim se
kako si iz ničega uspije
napraviti gozbu!
